|
|
| < | svibanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Vrag sa srcem andjela..
..::Trance is music. But trance is so much more than music. Trance to me is a lifestyle. Trance is habbit & through state of trance I feed this habbit::..
mail:
trance_girl@net.hr
msn:
trance_mala@hotmail.com
Idža
Brineta
R.I.P.
NT7
Trabce&House
Zajebanamala
Dinchy
Lucy
Xtc.soul
*°*Techno maca*°*
Iza istine
portret ljeta
mysterious.girl
Princess
†Angel_with_broken_wings†
False Melody
kristina
.:Ivana:.
... ** you (..I love..)
wolf
mali noćni leptir
bad girl
the skull
Napustili su nas:
Petra I Nikol
Andrea
Konanice
Leptirica
Anna
Hypnotic-Techno
Bucko
Partijanerica
Eky
Lampa
Minimalistica
Summergathering
Tonka
Partijanericaax
Trance angel
dj anna_zd
°°marijana°°
U nadi za povratkom:
Benassi
Mishkica
Meni drage pjesmice:
.::.Jeff Mills & Laurent Garnier - I Love Techno
.::.Giuseppe Ottaviani - Through Your Eyes
.::.Beam vs Michelle Aragon - Silent Tears (shongs 2 faces mix)
.::.Jean Michel Jarre - Teo And Tea
.::.DJ Tiesto - Touch Me
.::.Lange - I Believe (DJ Tandu Remix)
.::.Armand Van Helden - I Want Your Soul (Radio Edit)
.::.Ron Van Den Beuken - Find The Way
.::.Ayumi Hamasaki - M (Above & Beyond Typhoon Dub)
.::.Tiesto - Ten Seconds Before Sunrise
hit Counter
Trance: layers of repetitive sound with long riffs of melody, forming complex musical patterns, very hypnotic and relaxing...
Best dj-evi...
DJ Tiesto
Paul Van Dyk
David Guetta
Benny Benassi
Armin Van Buuren
Dave Armstrong
Shapeshifters
Armand Van Helden
Gabriel & Dresden
Angello & Ingrosso
Ovo je mjesto mojih snova!!! Party od jutra do mraka...plaže
ubi bože...ja bi na Ibizu!!!!!
DJ...
Bacardi
P(eace) L(ove) U(nity) R(espect)
Nakon sto sam neko vrijeme zivila po jednoj sabloni, vise to nece biti tako, neke stvari ce se promijeniti. Promijenit ce se mjesto, okolina, ljudi, misljenja.. Znam da se to mora promijeniti, ali ne zelim. Tako mi je bilo dobro ovako da mi je sad tesko krenuti iznova.
Znam da cu i dalje imati drage ljude uz sebe i da cu ih i dalje obozavati ko i do sada, samo ce mi faliti. Sve ce mi faliti. Biti ce mi blizi neki drugi ljudi koji su mi sad daleko. Znam da je to sve zivot i da cu ga jos masu puta izmjenjati kao sto sam ga vec mijenjala, ali nekako mi je sad tako tesko jer nisam jos spremna.
Promijena ce mi donijeti puno lijepih stvari i ostvarit ce mi se nesto cemu toliko silno tezim vec dugo vremena, ali opet prebrzo je to doslo. Sad mi je nekako sve lijepo, dobro, krenulo je na bolje...klupko se odmotava i polagano nestaju neke stvari iz proslosti.
Kako god ce mi to sad biti sve cudno i novo i trebat ce mi vremena da se priviknem na to, necu zaboraviti ljude koje volim, ma koliko god mi oni bili daleko. Rekli su mi da sam hrabra i onda mi se to nije cinilo tako, al kako vrijeme ide dalje vidim da u tim rijecima ima istine jer gubim i dobivam na neki nacin. Dolaze dani s kojima ce se sve polagano gubiti u magli, ali nece nestati bez traga jer ce zauvijek ostati u meni..
Moras doma, znam, ali ja te ne mogu pustiti. Ne zelim. Tako bi htjela da si bar jos malo tu, da te mogu poljubiti jos jednom, da te ne moram pustiti iz zagrljaja. I kad odes, i kad te nema ti si ipak samnom u mojim mislima, uvijek. Kad mi se cini da je sve opet crno, sjetim se tebe i oblaci nestanu. Svakim danom sve vise i vise shvacam koliko sam sretna sto te imam i koliko te zapravo puno volim.
Kad se sjetim kako si bacio onu casu i doso do mene, smijesak mi uvijek dodje na lice. Kako se ljeto priblizavalo kraju mislila sam da te vise necu vidjeti, ali ipak jesam jos puno puta. Dovoljno puta da mi se usuljas u srce, da nestrpljivo cekam da te opet vidim.
Falis mi jako i puno puta mi cekanje tesko pada, ali kad se sjetim svih trenutaka, svih poljubaca, svih gluposti, nista mi vise nije tesko jer znam da se to cekanje isplati. Neopisivo puno mi znacis i previse mi je stalo do tebe. Zao mi je sto nemam one prave rijeci kojima bi ti to docarala.
Mali, jedva cekam da te opet vidim. Da se stisnem u tvoj zagrljaj, da te ljubim dugo u noc, da te mazim dok ne puknes od smijeha, da ti opet vidim te lijepe oci, da te ustipnem za onu dobru guzu...
P.S. ovaj post je posvecen mojem Malom kojeg jako puno volim. Mwa!
Proslo je vec malo vise od godinu dana. Nikad necu zaboraviti taj datum i koliko mi je mjeseci nakon toga nosio tuge, suza i depresija. Iako to nikad necu u potpunosti preboljeti, sad mogu reci da sam vec puno, puno bolje. Lakse se nosim s time i prihvatila sam to, ma koliko god mi to tesko bilo.
Mogu reci da sam jako sretna jer uz sebe imam ljude koji su bili uz mene i tjesili me, bili mi podrska kad mi je bilo najteze. Jako sam ih zahvalna na tome i da to nisam podjelila s njima sad bi vjerojatno bila jos uvijek na pocetku.
Shvatila sam da tu, na zalost ja ipak nisam nista mogla, da me nitko za nista ne krivi i da sad moram ici dalje na novi nacin jer proslost ne mogu vratiti. Nije bilo lako, ali uspjela sam. I drago mi je da jesam.
Nisam tuzna niti placem, cak nisam vise ni u depresiji. Za promijenu osjecam nesto sto vec jaaako dugo nisam. Bez obzira na to sto nije sve tako bajno i lijepo ja se osjecam sretno. Toliko sam dugo cekala taj trenutak da mi je sad sreca vec postala strana, udaljena i nepoznata. Koliko god da mi je to sad nekako sve cudno i zbrckano, ne bunim se. Zelim da tako ostane.
Zaljubila sam se, ali to nije jedini razlog mojoj sreci. Bila sam i prije zaljubljena, pa opet depresivna. Neke stvari su se promijenile. Neke su krenule na bolje. Neke jos stoje na mjestu. Ali,u globali nesto je bolje, malo svjetlije u osnosu na onu crninu koja mi je bila svakidasnjica.
Nesto je puklo u meni, mozda i nije, mozda sam ja pukla. Sta god da bilo sad vise nije bitno samo neka tako i ostane.
P.s. U subotu idem napokon na party...nije to nitko spektekularan niti ultra poznat, ali nakon ovako duge stanke svaki party bi bio dobar.
Taman kad sam se ponadala da je sve krenulo na bolje, shvatila sam da je to ubiti miljama daleko od onog sto se meni cinilo. U zadnje vrijeme neki ljudi su me stvarno jako razocarali pogotovo zato sto sam imala potpuno povjerenje u njih i na kraju se ispostavilo da te osobe uopce nisu uz mene, mozda su bile, ali vise nisu.
Zao mi je zbog toga zato sto sam te osobe stvarno voljela i cijenila. Valjda me zivot mora jos masu puta ispljuskati da bi mi ista doslo do glave. Koji put se stvarno ne mogu nadiviti da sam mogla biti bas toliko naivna i vjerovati nekome. Mozda je stvar u tome sto su me te osobe slusale i bile uz mene,a odjednom su samo nestale preko noci. Jedina stvar koja ce me zaboljeti je sto ce mi se te osobe opet obratiti i pricati samnom ko da nista nije bilo.
Bar nesto me razveselilo, a to je moj novi pierc za kojim sam cvilila 3mj.i napokon sam si odlucila ostvariti tu zelju. Nista me nije bolilo i piercat cu se opet za par mjeseci. Na zalost nisam ga jos stigla fotkati, ali budem. Inace je dosta specifican i nema ga puno ljudi i to mi dosta znaci jer ne volim biti kopija, drazi mi je original.
Napokon je gotova ova godina, meni osobno najgora godina u zivotu i nadam se da ce ova druga biti bar malo bolja. Ne mogu reci da mi se nije nista lijepo dogodilo, ali ovo manje lijepo to ipak nadmasuje. Jedva cekam da zavrse ti blagdani jer me vec pocinju nervirati. Svima zelim sve najbolje u novoj!
P.s. Mislim da sam se zaljubila...(ne samo u pierc 
)
Vjetar otvara vrata. Ne zelim gledati ono sto stoji predamnom. Ne mogu se jos suociti s tim. Jos se nisam uspjela dignuti na noge. Znam da je to moja realnost, moja buducnost, ali i moja tuga. Napustaju me sjecanja. Napustaju me davni dani. Napustaju me uspomene. Sve odlazi. Tiho, ali odlazi.
Boli me sto se sve pormijenilo, sto sve nestaje i sto sve pada u zaborav. Svi oni dani kad sam zivjela u svijetu bajki ruse se jer je to bila samo jedna velika laz koja me sad rastura. Svi oni osmijesi i sretni trenuci nisu bili ono sto su se cinili. Sve sto se cinilo dobrim nije bilo dobro.
Tesko je zivjeti u lazima, a mene su pratile vec godinama sve dok nesto nije puklo i istina je dosla na vidjelo. Znala sam, ali nisam je mogla prihvatiti. Nisam se mogla pomiriti s njom. Ni sad jos ne mogu u potpunosti. Nastojim sve skriti, zakljucati u sebi da to nitko ne vidi, ali ne uspijevam. Postalo je preocito.
Drugima mogu lagati da nisam slomljena, drugima se mogu smijesiti iako izunutra umirem, drugima ne moram nista reci, ali znam da samoj sebi ne mogu lagati, da se ne mogu zavaravati. Cinjenica je da me boli, da me razara, da ja vise ne mogu biti ono sto sam bila, ali za druge i dalje zelim biti ona stara ma, koliko god mi tesko bilo.
Mrzim to raskrizje koje nas razdvaja..
Toliko cekam da vrijeme prodje da ono samo proleti pored mene, a ja se ne micem s mrtve tocke. Vrijeme me gazi, a ja samo stojim i razmisljam. Razmisljam o tolikim stvarima da se ta zbrka misli pretvori u nistavilo. Zestoki bas probija moje zvucnike, ali ja nista ne cujem.
U jednom trenu toliko sam sretna, a u drugom se sve rusi i vraca me u stvarnost. Cemu ta sreca kad je to samo iluzija? Cemu lijepe misli kad su nedostizne? Cemu pozitiva kad me ceka samo crnilo? Ne zelim ici dalje kad me tamo ne ceka nista.
Ne mogu slusati vise te isprazne rijeci ni rijeci pune mrznje i optuzivanja. Dosta mi je toga.
Jos uvijek si ne mogu izbiti te slike iz glave. Jos uvijek se ne mogu pomiriti da ga vise nema. Jos uvijek mi dodju suze od same pomisli na jucerasnji dan. I kad sam se jutros probudila u sebi sam se potajno nadala da je sve to bio samo jedan ruzan san, ali ipak nije. To je bila okrutna stvarnost koja me jako potresla.
U subotu sam saznala da mi je bivsi poginuo na motoru. U jednom ostrom zavoju preso je na drugu stranu i slupao se direkno u jedan peugeot 206 koji je dolazio iz suprotnog smjera i zavrsio u bolnici s teskim ozljedama. Drugo jutro je umro. Kad sam vidjela sliku u novinama sledila sam se. I ja sam se masu puta vozila na tom motoru, a sad je u totalnom raspadu. Ovo je jedna od tih slika i mislim da dovoljno govori.
Taj isti dan popodne sam isla na otok s frendicama jer sam dobila slobodan dan na poslu tako da nisam o tome puno stigla razmisljati i sad vidim da je tako i bolje, ali jucer sam se vratila u stvarnost. Jucer je bio sprovod. Iako nisam mislila da cu toliko plakati jer je vec proslo 10 mj. od kad smo prekinuli nisam mogla. Lijes je bio otvoren i ja nisam mogla ne zaplakati. Plakala sam ko kisna godina. Bilo je uzasno gledati njega tako nepomicnog onako blijedog. On koji nikad nije imao mira, koji je uvijek sokirao sve oko sebe, koji je uvijek bio nasmijan i sretan...bilo je uzasno.
Vidjela sam mu sestru kako drzi onu jaknu koju je uvijek nosio kad se vozio na motoru, koju sam i ja vise puta nosila. Masa uspomena se odmah otvorila u meni i samo sam plakala sve vise. Sjetila sam se svih detalja, kako sam se bojala kad me vozio prvi put na motoru, kako je dolazio po mene poslije skole, kako smo isli na cuge, kako smo skoro svaki dan u tih 2 mj. bili zajedno, kako me zagrlio kad sam ga dosla posjetiti u bolnicu i reko mi da me voli...
Tamo sam mu vidjela i najboljeg frenda s curom s kojima smo cesto izlazili. Srce mi se raspuknulo od boli. Kad mi kazu da sam i ja mogla biti s njim na motoru i da su sretni sto sam prekinula s njim osjecam se jos gore. Znam da je to istina, ali ovo stvarno nije vrijeme za takve rijeci. Znam da svi koji su mi to rekli su me tako jako zagrlili zato jer su sretni sto sam jos tu i zato sto me vole, ali tesko mi je, uzasno tesko. On je imao samo 24.g.
Taman kad se ponadala da je sve krenulo na bolje, da sve ide nekim normalnim tokom shvatila sam da nije tako i da niti nece biti jer ne moze biti. Kod mene ne.
Don't want to face goodbye
Until tomorrow
Don't wanna look into the eyes of a day that fades..
Znam, znam...pretjerala sam blago receno. Zao mi je, ali ja ne stizem nista u zadnje vrijeme. I iskreno dosta mi je svaga pocevsi od posla, pa na dalje..ali,ajde necu kukati. Pocela sam pisati ovaj post jer sam se htjela ispricati jednoj osobi.
Ja full znam pretjerati, a tako sam i ovaj put pretjerala. Znam da mi ti zelis samo sve najbolje i da se uvijek brines za mene i da ne bi mogla bez tebe, ali popucala sam po savovima i pukla sam na tebe. Sorry stvarno..nije mi to bila namjera,ali tako je ispalo. Jos mi je krivo zato sto me to puklo bas 2 dana prije tvog rodjendana... to bas i nije pohvalno od mene. Znam da ces mi reci da je sve ok,ali ja sam jednostavno imala potrebu ispricati se zbog toga jer znam da sam glupo reagirala i da znas da mi je zao zbog toga.
A,sad predjimo na veselije teme.. Danas taj mladi gospodin ima rodjendan i navrsava 21.g. Lutak, sretan ti rodjendan! Zelim ti sve, sve, sve najbolje krenuvsi od ljubavi, love, zdravlja, uspjeha, srece, sexa, sto manje mojih ispada pa,do svih ostalih stvari koje sam zaboravila po putu.. Nisam ti stigla srediti jos poklon jer stvarno ne stizem nista,al pocetkom iduceg tjedna bi ga trebao dobiti.. Nadam se da ces ce ucugati posteno jer to treba posteno proslaviti..
Onaj kojem je ovaj post namjenjan se valjda prepoznao,ali u slucaju da nije to je moj alkoholicar Idža kojeg puno,puno vojim...
P.s. Ja tvoj rodjendan nisam zabroavila!!!! (za razliku od nekih)
Zadjih nekoliko mjeseci sam se jako zblizila s jednom osobom. Suosjecam s njom svaki problem koji ima jer sam i ja prolazila kroz to i zato joj nastojim pomoci. Ona slusa moje probleme mada su malo kompliciraniji i slozeniji. Cjenim svaku lijepu rijec i utjehu koju mi je ikad dala i to sto se na nju mogu potpuno osloniti.
Sad je za nju dosta tesko razdolje i koliko god se trudim pomoci joj nekako mi se cini da se ne micemo s mrtve tocke. Ona je nesretna,a i ja skupa s njom. Tesko mi je gledati ju kako se muci jer u njoj vidim sebe. I ja sam bila ista takva i bas zbog toga joj zelim pomoci da ne mora prolaziti kroz ono sto sam ja prosla.
Znam da joj mogu pomoci i zelim to. Znam da ce i ona biti jaka, svakim danom sve vise. Znam da ce uspjeti proci kroz to,ma koliko god strpljenja i suza potrosila. Znam da ce biti sretna,a onda cu se i ja smijati s njom.
Ona je meni pomogla kad sam padala,i ja cu njoj jer je ona toga stvarno vrijedna. Ovaj post je posvecen upravo njoj
When the daylight comes and looks around me,
no single tear will be lost.
Try to follow you, in another ones eyes,
and if you ask I'm still strong.
Nakon 3 tjedna oporavka opet sam spremna za nove pohode. Ova operacija me blago receno ubila u pojam jer me uzasno ogranicavala u bilo kojem pogledu,ali sad je napokon gotovo. Htjela bi se zahvaliti svima koji su bili uz mene i pruzali mi podrsku kad sam vec bila klonula fizicki i duhovno. Sve lijepe rijeci i svaka podrska su mi neizmjerno znacile i pomogle su mi da ipak ne odustanem nego da se borim i idem dalje. Iako ne volim bas raditi neke razlike medju ljudima moram uputiti posebne zahvale Idži i Brineti
Provela sam mnoge noci razmisljajuci o svemu sto mi se dogadjalo ovih zadnjih, teskih par mjeseci. Znam da je jos uvijek sve isto, ali ja vise na to ne gledam isto. Naravno da me zaboli i da me uhvati kriza s vremena na vrijeme, ali osjecam da sve vec puno lakse podnosim. Mozda zato sto vise nemam snage za tugovanjem, mozda zato jer se nadam da ce se promjeniti, a znam da nece, mozda zato jer je proslo vec neko vrijeme i kucnuo je cas.
Sta god da bilo sad mi vise nije bitno jer se smijem, a ne placem izunutra, jer se osjecam jace, a ne samo ko rusevina, jer sam se vratila na staro. Shvatila sam da je svim tesko iako je nekima malo vise, ali nose se s tim. Nosim se s tim najbolje sto znam i zadovoljna sam kako mi ide...
I was lost
And I'm still lost
But I feel
so much better..
Bila sam euforicna skoro mjesec dana. Napokon da se dogadja nesto lijepo,a da sam ja dio tog dogadjaja. Nakon dosta muke uspjela sam skopati nekog ko ce me voziti i nabavila karte. Bila sam toliko happy da mi ni nebo nije bilo granica. Samo ta cinjenica da cu biti tamo me totalno fascinirala.
Sad kad je to vec iza mene mogu samo reci da ko god nije bio neka zali. Bilo je tako dobro da bi sad dala sve da to ponovo dozivim. Tu atmosferu, rulju, mjuzu, vidjeti Tiesta uzivo...fenomenalan osjecaj! Volim to sto te na partijima nitko ne gleda izbezumljeno samo zato sto se zelis rasplesati, sto zelis iz sebe izbaciti sve atome energije, sto se zelis ispuhati.
Oni koji ne slusaju trance misle da je to samo dum-dum,ali to je samo zato sto su ljudi naviknuti slusati mjuzu takva kakva je,a za dozivjeti trance u pravom smislu trebas osjetiti tu mjuzu. Samo kad je osjetis mozes znati kakav je pravi feeling te mjuze.
Jos nesto...taj party nije mi ostavio samo uspomene na Tiesta i svu tu rulju nego i na jos jednu osobu. Jednu meni jako dragu blogericu koju sam upoznala tamo Techno_macu. Stvarno mi je drago da sam je upoznala jer je cura full ok. Ne znam kako joj je uspjelo, ali cak me nagovorila i na slikanje. Nju nisam mogla sprijeciti da stavi te fotke, ali kod mene ih ipak nece biti.
P.S. ispricavam se sto toliko dugo nisam napisala nista, ali ovih dana sam stalno ucila da stignem sve zavrsiti do ovog petka jer drugi tjedan idem u bolnicu. Nadam se da cu sad imati ipak malo vise vremena.
Neka cudna mjesavina bolne tuge danima me proganjala. Vec sam se samoj sebi gadila. To vise nisam bila ja. To je bila samo jedna velika laz zamotana u sjajni papir da bi se cinila lijepsom. Mrzila sam tu laz i samo sam cekala tren kad cu je maknuti s usana. Sve je vec bilo uzalud i davno zavrsilo iako nitko jos nije prekinuo vrpcu. Ima li smisla lagati sebi? Bas i ne.
Nisam se potpuno rijesila boli, ali bar znam da vise nikog ne zavaravam, da je sve nestalo i da sad trebam dalje. Ne zelim vise plakati da bi se kasnije osjecala bolje. Ne zelim vise patiti da se naucim pameti jer se nikad necu nauciti. Zelim samo trenutak mira, trenutak tisine, trenutak samo za mene.
Kao sto karike popucaju na lancu i mi pucamo. Zao mi je. Zao mi je..
Cesto se pitam da li neke stvari radimo samo iz puke navike. Idemo dalje samo iz navike? Pustamo sve kako je iz navike? Ne mjenjamo nesto iako nam smeta samo iz navike? Zvuci pomalo glupo, ali je istinito.
Ponekad imam osjecaj da kroz neke situacije prolazim bez puno razmisljanja jer sam navikla da je to tako. Neke stvari ne zelim ili ne mogu promijeniti jer sam navikla da je to tako kako je. Znam da bi trebala razmisljati malo vise o sebi i da meni bude bolje, a ne samo iz navike pratiti isti tempo koji ni ne mogu pratiti.
Sve mi u zadnje vrijeme ide prebrzo i ne stizem pratiti sve promijene i probleme istovremeno. Htjela bi neke stvari rijesiti sama sa sobom, ali ne stizem, a znam da ne mogu ici dalje s tim i da cu to kad tad morati razrijesiti zbog sebe i drugih.
Znam da je svaki prekid stare navike tezak i da je novi pocetak jos tezi, pa mozda zato nastavljam po starom, a znam da to mozda nije pametno. Iako sam svjesna da ljude ne mogu promijeniti i da se oni nece promijeniti zbog mene nekako uvijek ocekujem da mozda ovaj put nece biti tako, ali uvijek se razocaram u svoju naivnost.
Ne znam kako reagirati, sta napraviti. Jedino sto znam je da kako god okrenem necu biti sretna na neko dulje vrijeme jer sve kratko traje, a kad to nestane biti cu jos gore nego sto sam prije bila. Zasto je tako tesko nositi se s tim sranjima? Pucam po savovima jer gubim, gubim sve sto imam.
Nizu se dani, godine, mjeseci...prolazi moje djetinjstvo. Dani kad sam se bezbrizno igrala, odlazila u vrtic, pa skolu.. Moji prvi problemi i sva sranja koja sam ostavila iza sebe. Izgleda mi ko da mi je proslo pola zivota, a tek sam na pocetku.
Ljudi su me puno puta pogodili, ranili, ali i nasmijali. Sad kad realno nemam zasto biti sretna ipak neki tracak srece plamti u meni. Jedan dan nece mi promjeniti zivot (osim par dokumenata i vise odgovornosti), ali ipak mi nesto znaci. Zapravo, svaki dan mi nesto znaci, ali rjetko koji mi donosi osmijeh.
Ne zelim odrasti! Zelim jos malo biti djete. Zelim se jos malo zajebavati i pravit se da netko drugi odgovara za mene. Zelim se jos koji put zakaciti s onim odvratnim bakinom zato sto me ne zeli pustiti unutra. Zelim jos strasiti ljude da sam maloljetnica i da ih mogu prijaviti. Kako cu bez toga?
Iako mislim da sam jako brzo odrasla i uozbiljila imam osjecaj da sam jos uvijek toliko djete. Vjerojatno zato sto jesam, ali to dobro skrivam. Ostaje mi jos samo tri dana da se ispucam i napravim sve sto sam htjela napraviti dok sam jos klinka.
Jedino zbog cega stvarno mogu biti sretna je to sto sam okruzena divnim ljudima koji su bili uz mene dok sam prolazila kroz sve krize i probleme iako me najveci tek ceka. Sto sam uz neke ojacala, sto sam i ja mogla pomoci drugima, sto poznajem ljude koji mi daju poticaj da idem dalje iako bi najradje ostala tu di jesam. Sto sam naucila cjeniti sitnice.
Pritisnula sam pauzu za sve probleme tako da bar na par dana mogu biti ono sto sam bila kao djete – sretna i bezbrizna.
U zadnje vrijeme imam osjecaj da samo prelazim iz krize u krizu i da nikako ne mogu pomaknuti svoje mentalne barijere ni osloboditi se nekih misli. Sad kad je sve krenulo na malo bolje, sad kad se sve bar cini malo laksim i lijepsim, da, bas sada mene hvata kriza po ko zna koji put.
Mozda bi mogla biti malo veselija i malo vise cjeniti ovo sto imam, ali to mi nekako ne polazi za rukom. Nesto mi ipak ne stima. Nesto mi ipak izgleda preidilicno da bi bilo istinito. Nesto me ipak muci pored svega. Nisam navikla da se sve cini tako dobrim i to mi tjera strah u kosti. Pocela sam se bojati savrsenstva. Nekad sam mu tezila, a sad se jezim od te rijeci.
Proganjaju me misli, proganjaju me snovi, proganja me sve sto nije lijepo i sto nikad nece ni biti. Ponekad pozelim da sve stane na tren da bar na sekundu sve prestane. Da mi misli stanu, da sve oko mene stane. Da razbijem te mentalne barijere koje me ogranicavaju u svakoj rijeci, svakom koraku, svakom postupku.
Nevjerojatno, ali covijek moze postati zarobljenik samog sebe i svojih misli. Imam osjecaj da su mi misli pocele upravljati zivotom. Oduvjek je vrijedilo pravilo sto mislis to i napravi, ali sad samo mislim i mislim i ne znam sta napraviti. Htjela bi izaci iz tog labirinta misli i krenuti pravim putem. Pravim putem za sebe.
Zadovoljna sam sto sam bar nesto uspjela pravilno odluciti za sebe i sto mi je donijelo smijesak na lice – probusila sam si hrskavicu uha i jako sam ponosna na sebe zbog toga jer sam pronasla nacin da od sitnice napravim nesto veliko za sebe. Isto tako bi htjela proci ovu krizu na sto bezbolniji i sto jednostavniji nacin po mogucnosti bez velikih greska. Ne treba mi novih problema jer ih ionako imam previse.
Ponekad ni sama ne znam zasto se neke stvari mogu promijeniti u sekundi. Zasto sve nestaje nakon jedne krive rijeci. Zasto se lose stvari uporno i uporno ponavljaju. Zasto ja nikad iz svojih greska ne naucim nista. Kad samo promislim kroz sta sam vec sve prosla i cemu sam se sve uspjela oduprijeti, a opet ponavljam iste greske.
Masu puta sam prosla kroz slicne situacije i tocno znam sta me ceka, ali ja ko da ne znam opet picim isti film i opet se ponavljam da bi se na kraju vjerojatno jednako jako opekla. Koliko god sam ponosna na sebe kao osobu i na neke svoje uspjehe toliko mrzim tu svoju nepromijenjivu cud koja mi nikad ne donosi nista dobro.
Znam da mi nitko nije kriv zbog toga i da me nitko ne moze promijeniti ako to ja sama ne zelim i ja to zelim jako, ali ne uspjevam. Trudim se i trudim i svaki put upadam u istu rupu na istom putu i nikako da je zapamtim. I tko zna koliko cu se jos puta spotaknuti i pasti u nju i opet necu nauciti nista.
Da sam malo veci egoista ne bi imala ovakvih problema jer bi gledala vise sebe, ali ne. Ja samo gledam da drugima bude bolje i sebe bacam u sjenu. Mozda se bas zbog toga ne mogu opametiti. Mozda mi se bas zbog toga uvijek brisu podaci iz memorije. Mozda trebam jos koji put potvrditi tu gresku da bi se uvjerila da mi to ipak ne treba u zivotu. Ne znam.
Mozda bi samoj sebi trebala dati drugu sansu da krenem dalje. Da okrenem novu stranicu. Da se opametim. Da vec jednom naucim kako ne povrijediti sebe zbog drugih. Da se uzdignem iznad svega i krenem dalje sa smjeskom na licu umjesto suzom u oku.
Sklopim oci. Krecemo. Auto nas vodi poznatim cestama u nepoznato. Gledam naokolo i nista mi nije poznato. Odjednom puno svjetla i prizor od kojeg se jezim. Vozimo se uskom cesticom uz sam rub provalije po rtu visokom 40 metara, oko nas samo duboko more. Problijedim od straha, a svi drugi su tako skulirani. Dolazimo do kuce. Ta kuca nema vrata. Morat cemo uci kroz prozor. Ulazim u jednu sobu. Brzinski pogled dovoljno govori, ovo je sve grozno prljavo i puno buba. Slabo mi je! Zaletim se, zatrcim ravno prema prozoru, bacam se. Padam, toliko dugo. Sve sam blize moru. Gotovo je, napokon je gotovo. Zatvorim oci i cekam udarac, pljus, potonocu, ali ne cujem nista, ne osjecam nista. Otvaram oci i ugledam nekog decka. Uhvatio me na 2 metra od mora. Zasto? Tko je uopce on? Zanima me, al ne mogu ni rijec prozboriti. Pogleda me i pita: “Zasto si se htjela ubiti?” Ne odgovorim nista. Ne znam ni sta bi rekla. Ne znam ni sama. Donosi me natrag ne u kucu.
Drugi dan opet isto. Opet isto mjesto. Opet ista stvar. Zaletim se, zatrcim i bacim. Ponovno letim i letim, ali mi se ovaj put otvori padobran koji ni nemam. Oci mi se napune suzama. Zar opet? Tim skokom zelim okoncati sve, ali ne mogu. Ne daju mi. Zasto? Pa, sve bi bilo tako lijepo. Svemu bi doso kraj. Zelim skocit bez ogranicenja, bez spasa, bez prepreka. Zelim doci do cilja. Zelim se ponovo zaletiti, ali ovog puta da padnem u to more, da me razbi u komadice i da nestanem bez traga. Zelim da me nema..
Umorna sam od svega. Umorna od svih tih prica. Svih sugestija. Svih pametovanja. Svog opterecenja. Sve teze to uspjevam podnositi. Svako misli da je najpametniji i da je u pravu, a ubiti nitko nema pojma ni o cemu se tocno radi. Svi na racun par puzlica slazu sliku, a samo mi znamo kako ta slika izgleda.
Ta slika se slomila kao i ogledalo koje se srusilo i rasulo se u tisuce komadica, koje se vise ne moze zaljepiti, kojeg vise nema. Eto, tako to izgleda. Boli me zbog toga. Boli me sto moram donositi tu tesku odluku. Boli me sto se i ja sama raspadam izunutra zbog drugih. Boli me sto vise nista ne mogu napraviti.
Znam da to nema nikakve veze samnom, ali me toliko izjeda izunutra, a jos kad mi se nadju pricati za nesto o cemu nemaju pojma zapece me jos vise. Vise nemam ni suza koliko ih prolijevam iz dana u dan i nemam si kako pomoci. Sole meni pamet, a nemaju zasto. Zasto me jos vise opterecuju necim zbog cega ionako dovoljno patim?
Kad bolje razmislim, kod mene je uvijek bilo tako. Uvijek su mi dodavali sol na ranu. Rusim se izunutra i to se vidi. Vise to sve ne mogu drzati samo u sebi, a oni koji za to znaju samo me jos vise tlace oko toga i kompliciraju jos vise vec dovoljno tesku situaciju. Od mene su to samo dvije osobe saznale, jedna me ne vidi, a i ja joj se ne zalim, pa mi nema sta reci, a druga je tu i trudi se svim snagama da zaboravim na sve bar na kratko.
Kad sam to slusala sve se cinilo puno lakse, a sad kad prolazim kroz to ne znam kako uopce uspjevam tako dobro glumiti da je samnom sve ok. Masku vise ne skidam uopce, ne zelim da me vide kako placem, ne zelim da me sazaljevaju, ne zelim da me pitaju ista. Bolje mi je ovako kad misle da sam ok, da je samnom sve super, da ne znaju da je od mene ostala samo rusevina, da danima placem i da samo razmisljam kako cu dalje. Bolje je ovako...
P.S. Ponovno su me razocarali. Ponovno gubim vjeru u ljude. Ponovno ista sranja i ista pitanja: “Si jako ljuta?“ ..eh,da bar jesam! Proslo bi me. Al, kad sam razocarana – ne..to boli, to uvijek ostavlja oziljak. Ljudi kad cuju za razocaranje samo odmahnu rukom kao da se nista nije dogodilo, a dogodilo se. Dogodilo se da vise ne vjerujem i ne mogu vjerovati tim ljudima kao prije. Ponekad se pitam dal cu ikad upoznati osobu koja me nece povrijediti, natjerati da zbog nje placem, koja mi nece okrenuti ledja, iako dobro znam odgovor – Necu.
***
Na kratko se moram i proveseliti zbog drugih. Danas mi dragi ima rodjendan. Kad se sjetim na njega sve mi se cini malo manje tesko. On mi je najveca podrska u svemu. Zelim biti sretna zbog njega. Zelim da i on bude i sretan, i zadovoljan, i da mu se sve zelje ostvare, da uspije u svemu sto si zacrta, da se ne brine previse zbog mene, da ne zali za nicim i da uvijek bude ponosan na sebe. Sretan rodjendan, sreco!
Grlim te dok mi bezbrizno spavas na ramenu. Vidim tvoju zabrinutost i strah u ocima. Zasto se bojis? Ne moras se bojati jer sam tu i biti cu tu kad god bude trebalo. Necu ti pobjeci, necu te napustiti, necu te ostaviti samog u tami. Tu sam, ne vidis me? Mislis da mi nije stalo? Mislis da se pred tobom imam razloga pretvarati? Mislis da bi te vukla samo tako za nos? Mislis da mi nije lijepo s tobom?
Ti me poznajes, znas o meni neke stvari koje drugi ne znaju. Znas kad placem, kad sam tuzna i me pokusavas razvedriti, pruzit mi podrsku i znas koliko to cijenim. Znas da mi je stalo i da mi je tesko kad te nema. Znas da je jebeno los feeling kad vidim da mi ne vjerujes. Kad vidim da sumljas u mene. Kad vidim da se brines, a nemas razloga. To me uzasno boli. Boli me jer znam da osoba koju najmanje na ovom svijetu zelim povrijediti mi ne vjeruje.
Znam da si zabrinut, ali ja ti vise nemam kako objasniti da nemas zasto biti. Zelim da budes tu. Zelim da mi vjerujes. Zelim provesti jos puno trenutaka uz tebe, u tvojem narucju, na tvojim usnama.. Zelim uzivati u svakoj sekundi provedenoj s tobom. Zelim ti ofarbati auto! Ljubavi, shvacas li koliko mi ti puno znacis??
Jedna sjenka stoji pred mojim vratima. Znam da je netko tamo, ali bojim se otvoriti vrata. Priblizim im se malo i osluskujem. Nista, samo tisina. Strpljiva tisina koja se nada da cu otvoriti ta vrata. Sjednem na hladan pod, priglim koljena i razmisljam. Sve je tako tiho, a znam da je netko tu. Netko tko me treba, mozda zeli.
Kucanje. Noge mi se odsjeku. Skamenjena slusam to kucanje. Ne mogu se pomaknuti, ne mogu dohvatiti tu kvaku i otvoriti vrata. Zasto? Znam da me nitko nece cekati vjecno da se ja odlucim otvoriti ta prokleta vrata, ali bojim se. Tako se bojim. I dalje kucanje.
Polagano ustajem, skupim hrabrosti i sa strahom u ocima i drhtavim rukama otvaram vrata. Gledam tu sjenku. Cini mi se tako poznatom! Izlazi iz mraka, podize pogled i pokazuje mi svoje nasmijeseno lice. Pa, to je andjeo! Odahnem. Toliko sam se bojala. Pruza mi ruku da otkloni moj strah i povede me sa sobom. Sanjam li ja to?
Pogleda me i osmijehne se. Tako je divan, ali ja se ne mogu prepustiti. Čak ni sada kad hodamo po pahuljasto mekim oblacima i prati nas samo zvuk zvonke tisine. Zasto se bojim? Ne zelim se bojati! Zelim odletjeti s njim, ali padam kroz guste oblake poput olova. Hvata me i pokusavam ponovo. Ne ide. Jednostavno se ne mogu osloboditi tog straha.
Zelim letjeti, ali krila su mi prekrhka, nesto ih koci i ne mogu me vinuti u visine. Pokusavam ponovno. Nista. Necu odustati! Ne zelim odustati! Jednog dana cu bez straha otvoriti krila i odletjeti sa svojim andjelom. Jednog dana...
Ponekad me razljute, ali me prodje. Ponekad me povrijede, ali rana zacjeli. Ponekad me sruse, ali se dignem. Ponekad me razocaraju i to ostaje uvijek tu, u meni i unistava me izunutra. Toliko su me puta razocarali da imam samo jednu veliku prazninu koja je vec sita boli.
Izgubila sam vjeru u bilo sta. Vise mi obecanja nista ne znace. Rijeci su puste. Sve je bezvrijedno jer mi nista ne znaci. Ne zelim se ponovno nadati da ce biti bolje jer nece. Tako me bar manje pogadja sve sto odlazi u vjetar, sto pusta trag u meni i rusi i onaj mali tracak nade koji jos plamti u meni.
Dosta mi je toga! Dosta vise tih pustih rijeci i laznih obecanja! Dosta mi je toga da pocnem vjerovati u nekoga, a on me bas onda razocara i okrene mi ledja. Meni takva sranja ne trebaju, ali uvijek nadju put do mene. Necu opet prolijevati suze. Lakse mi je ovako ici iz dana u dan, nevjerujuci nicemu, nikome..
P.S. ja se ispricavam sto ovako dugo nisam napisala post i sto nisam stigla komentirati vase. Pokusat cu nadoknaditi propusteno.
Sjedim na hladnoj stjeni do mora. Gledam u daljinu, ali ne vidim nista, nista osim svojih konfuznih misli. Razapeta izmedju naivnosti, odlucnosti i ljepote. Nisam jaka ni odlucna, naivna jesam, pa vjerojatno zato i uzivam u ovom malom dasku ljepote koja ce me samo srusiti. Znam da cu zakoraciti ponovno korak blize toj hladnoj boli, a sve izgleda tako lijepo, toliko lijepo da se cini nestvarno. Ne zelim natrag staru bol, ali svi putovi su trnoviti i bol nanose, neki manju, neki vecu, ali nijedan da mi odlucnosti daje. Nijeda mi ne govori o svojim tajnama, mnogobrojnom trnju, svojoj svrsi.
Stojim na raskrizju i ne znam dalje. Sve je naizgled tako divno, a ubiti to je samo celofan koji prikriva ono što se unutra skriva, trnovitu tajnuovitu osobnost s okusom boli. U jednom trenu sam u zemlji snova, savrsenstva, istinske ljepote, a u drugom osjecam kako mi se trnje zarezuje duboko u kozu pokusavajuci me raniti i natjerati da odustanem od svega. Da tek oslobodjena pokleknem od boli, pustim suzu na rane da me zapece jos jace.
Sama sam si kriva sto si to dopustam, ali ne mogu si pomoci. Ne mogu maknuti to trnje od sebe. Ne mogu ga se odreci jer u njemu lezi nesto moje. Povrijedi me, ali me ne natjera da se okrenem i odem drugim putem. Tjera me da se borim dalje s njim, a ja nemam uvijek snage za tu borbu, ne mogu uvijek stisnuti zube i zaustaviti suze. Ubija mi ponos, ali mi podize samopouzdanje.
Stvara zbrku u mojoj glavi s tim naglim prelazima iz rajskog vrta na samo dno medju trnje i okove. To mi je toliko potrebno da se toga ne mogu odreci i da cu zbog toga preci preko trnja i kamenja ma koliko god me bolilo, a znam da cu opet pogrijesiti vodjena svojom naivnoscu i pasti na dno.
Taj smjesak,sad je tu,
Ali je li mu tu i mjesto
Ili samo zavarava?
Sluzi samo kao maska
Koja prikriva ono sto ubiti je.
Duboki ponor.
Tu rupu bez dna
Koja me vuce sa sobom.
Zasto se ne odupirem?
Zasto se ne dignem?
Mozda jer je lakse
Zavaravati se da nije tako,
Da cu se dignuti
I krenuti dalje bez sjecanja,
Bez tih bolnih sjecanja
Ali uzalud.
To je tu i nece nestati
Nece isceznuti samo od sebe.
Jos mi je ostao jedan razlog
Za smjesak.
Imam tebe,tu i sada
Da me polagano dignes
I odvedes daleko.
Daleko od svega ovoga
Crvsto me zagrli i vodi me,
Vodi me tamo gdje nisam bila,
Negdje gdje me nece okruzivati trnje,
Negdje gdje cu obrisati suze,
Spavati pod tvojim bijelim krilima,
Sluasti melodiju tvog glasa.
Negdje gdje cu skinuti masku
I ponovo se nasmijati.
Ponovo je tu. Opet me prati kao sjena. Opet ta prokleta bol koja mi para srce. Pucam izunutra. Dusa mi sve vise vene. Ne mogu to vise gledati. Ne mogu samo tako stajati i praviti se da se nista ne dogadja kad znam da se dogadja itekako. I to me uzasno pogadja, tako jako. Ne mogu si pomoci. Ponovo sam bespomocna.
Opet te suze. Opet taj grozan osjecaj. Opet sam u tami. Ne, nisam sisla s vlaka niti imam namjeru, ali koliko god me to putovanje veseli toliko me ovo ubija. Ubija i vise nego sto moze. Ne mogu se naviknuti. Ne mogu, jednostavno ne mogu! Zasto bas uvijek moram pokleknuti? Zasto bas uvijek moram pasti? Zasto bas nikad nemam nikakvo rjesenje? Zasto su samo suze moj izlaz? Zasto jednostavno ne mogu prihvatiti da je zivot tako bezosjecajan, tako nepravedan? Zasto zivim u svijetu maste i sanjam o boljim danima kad sam svjesna da oni nikada nece doci?
Nemam snage da se borim sama s time. Nemam nade da cu ustati i obrisati suze. Ne,necu..lezati cu u tami i plakati jer znam da nista drugo ne mogu. Mastat cu o nerealnim stvarima, i znati da se to nikad nece ostvariti. I ponovno cu plakati zbog sve te nepravde, zbog te grozne boli, zbog toga sto ne mogu napraviti apsolutno nista, zbog toga da jos jednom okusim taj slani okus suze koja mi pada niz lice.
Ne mogu se nositi s tim teretom. To je preveliko opterecenje za moju krhku dusu. Iz dana u dan je sve teze,a oslonca nema. I zato padam sve dublje u tamu koja me pokusava pridobiti, zarobiti. Ne zelim ponovo u taj mrak, ne zelim da me ponovo izjeda, ne zelim ponovno biti sama. Trazim ruku da me digne s tog dna, ali nema je. Prepustena sam sama sebi i svojoj boli.
Ne zelim se zavaravati i znam da cu kroz ovo morati proci sama kako god znam i koliko god me bol ranjavala dan za danom i da cu napraviti sve da izbrisem tu bol, tu zadnju suzu koja ce se roditi u mojem oku. Mozada to nece biti danas ni sutra,a mozda nece biti ni ikad vise. Vise nicemu ne vjerujem, u nista ne vjerujem. Zivot me malo previse puta iznevjerio da bi mogla vratiti nadu u nesto bolje, da ce ikad biti bolje.
Dobila sam jedan poprilicno tezak zadatak za izvrsiti od mog dragog Dzepka Ja bi trebala iznijeti na vidjelo neke cinjenice koje ne znate o meni,a budici da ne znate puno toga,eto:
1) Svinje. Moja totalna opsesija su plisane svinjice i najveca zelja mi je nabaviti jednu ogromnu da mi radi drustvo u dugim, usamljenim nocima. Buduci da jos takvu nisam nasla imam par manjih u obliku papuca, privjeska za kljuceve i jednu da spava samnom. Prave svinje su mi isto slatke,ali plis mi je drazi. Neki ne shvacaju tu moju potrebu za plisanim svinjama,ali bolje da su plisane nego prave,muske! 
2) Ne volim cevape! Cinjenica od koje se svi zgrazavaju i gledaju me totalno izbezumljenim pogledom u stilu “ti fail koja u glavi?” Prije par godina bila sam vegetarijanka dok mi se stara nije raspizdila i pocela siziti da cu se razboliti jer nis ne jedem. I ostale su posljedice. I dalje ne jedem ni salamu ni meso (osim piletine i prsuta) ni hrenovke ni pastete…previse toga. Sad vise nisam vegetarijanka,ali neka makrobioticarka recimo da cemu mogu biti zahvalna sto se ne debljam.
3) Palim se SAMO na starije. Masu puta su me pitali kako i zasto, ali ja to ne znam objasniti. U nekome od 25 mi ima nesto privlacnije od onog od 20. Dok sam bila mladja govorili su mi da previsoko pucam, sto se u praksi bas i nije potvrdilo. Nekima ce prvo pasti napamet,a sponzorusa! Daleko od istine jer da stvarno jesam slabo bi prolazila. Ne ne osudjujem takvo misljenje, neka svatko misli sta ce, ali moje misljenje je da osobu ne treba suditi po izgledu ili lovi,nego po onom sto ta osoba je i sto iz nje zraci. Vise me suvisni komentari ne izbacuju iz takta,ali i svoj zivot drzim podalje od drugih.
4) Genij u kuci. Iako se ne guram previse, uvijek ispadne da se neka nova tehnologija u kuci ne moze koristiti dok je ja ne krstim. Ne mogu shvatiti da su tako nesposobni oko nekih tako jednostavnih stvari. Povremeni hobi mi je popravljanje tv-a,telefona i kompa u granicama svojih mogucnosti i saznanja. Ako vidim da ne ide saltam dalje nekom strucnijem. Cak sam i susjedima znala nesto popravljati. Sta mogu kad sam tako pametna!
5) Fotografija. To je nesto sto jako volim. Najveci mi je gust setati s foticem u ruci i fotkati. Rekli su mi da imam smisla da za detalje i sjenke i da su mi fotke dobre. Da li lazu,ne znam. Ali,i ne zanima me jer to radim zbog vlastitog zadovoljstva. Iako ce se jako rijetko dogoditi da cu ja izaci iz kuce u dugu setnju i fotkati jer sam nepopravljiva ljencina, nekad se zna dogoditi i takvo cudo.
I za kraj taj zadatak bi trebala zadati jos nekima. Ja brijem da vi to niste radili,ali ako jeste zaboravite.
* Idža
* Marijana
* Trance angel
* (ex) Partijanericaax
* Mysteriousxgirl
P.S. Sram me priznati,al sam skoro zaboravila da mi blog 2.2. slavi svoju 1.godinu postojanja...
Cucim na svojem mracnom peronu jos ne znajuci sto da radim. Odjednom ugledam nekoga u vlaku i iste sekunde znam da moram uci na taj vlak. Naglo se trznem i potrcim prema vlaku. Ulazim u zadnji tren. Moj kupe je br.2. S nestrpljenjem odlazim prema njemu i nadam se da cu moci jos malo biti sama, razmisljati sama. Ali,tamo je vec netko. Zasto? Htjela sam biti malo sama. Ulazim u kupe i ugledam razlog zbog kojeg sam trcala na vlak. Tu je, nasuprot mene i gleda me ravno u oci. Pozdravljam ga ne zapocinjuci nikakav razgovor.
Prozor privlaci moju pozornost. Koliko je tu samo detalja koje nisam vidjela na svojem mracnom peronu. Gledam djecu koja se bezbrizno igraju, djevojke koje se zaljubljeno smiju i ljude koje ispunjava velika ljubav. Što? Je li moguce da sam vec zaboravila kako sve to izgleda? Ma,ne nisam,ali ipak zasto se tome toliko divim? Ne znam. Potajno ga pogledam. Kriomice me promatra i smijesi se,ali jos uvijek nis ne govori.
Pogled mi luta starim, ofucanim kupeom. Sta ga ne mogu malo srediti? Mozda je ipak bila greska to sto sam sjela na taj vlak. Ali,to je bilo protiv moje volje. Morala sam ga vidjeti iz bliza i sad ga i gledam. U pogledu mu se skriva tajnovita ljepota,a njegov osmijeh je vedrina, ona radost koju sam odavno izgubila. Meskoljim se. Sve ovo mi izgleda tako cudno. Toliko promijena odjednom. Ponovno prolazim kroz ono na sto sam vec pomalo zaboravila, cemu se vise nisam nadala. To je ona promijena zbog koje sam otisla sa svojeg mracnog perona. Dok mi se cijela ta nova situacija i nove promijene motaju glavom, vlak naglo zakoci i od siline odletila sam ravno na njega.
“Oprosti, mrzim kad nisam okrenuta na pravu stranu.” – izgovaram posramljeno i jako rumena lica.
“Ne vidim u cemu je problem, ako ti toliko smeta mozes sjesti tu na moju stranu” – odgovara uz smjesak.
“Hvala, to je jako ljubazno od tebe. Mogu ja do prozora? Dugo nisam gledala svijet u ovako jarkim bojama.”
“Naravno da mozes.”
Prepusta mi svoje mjesto i sjedne malo dalje. Nastavlja citati knjigu,a ja i dalje gledam zamisljeno kroz prozor. Zbunjena sam,ali jako sretna. Odjednom osjetim njegovu ruku kako pokusava uhvatiti moju. Ne opirem se, dapace, okrecem glavu i uputim mu smjesak.
“Ja silazim na sljedecem peronu. Ides samnom?” – zapita.
“Idem.” – odgovaram bez imalo dvojbe. Ako sam zbog njega sjela na vlak, ne mogu ga vec izgubiti. Naslanjam glavu na njegovo rame i lagano tonem u san.
Ponovo sam na pocetku. Na pocetku neceg novog, misticnog, nepoznatog i zbunjujuceg. Misli mi samo prolaze, slike se nizu, razmisljana nestaju. Opet sam tu. Na istoj tocki i bojim se zakoraciti. Htjela bi,ali nemam hrabrosti ni snage. Bojim se. Bojim se proslosti i svih gresaka, bojim se nove boli, bojim se sebe. Put me vodi na neko lijepo,novo,sigurno mjesto, a ja ne znam…radje ostajem tu u ovoj prasini,u ovoj tami.
Tu je moje utociste gdje se osjecam sigurno, depresivno, slobodno i gdje mogu plakati kad god pozelim. U toj tami nasla sam svoju stanicu. Vlak ce doci tu, na moju stanicu,a ja? Ne znam. Hocu li se ukrcati na taj vlak ili cekati sljedeci u ovoj tmini? Sjednim i dalje. Razmisljam o svemu. Razmisljam o sreci, o promijenama, o svojoj nesigurnosti, o svojim suzama, o zivotu, o ljubavi. Vec sam pomalo i zaboravila na neke sretne osjecaje jer se u ovoj tami ne smijem, ne osjecam se sretno. Ali,ipak me nesto tu zadrzava.
Ne znam sto. Mozda sigurnost jer sebi mogu vjerovati i samu sebe necu razocarati. Mozda ne zelim promijene. Mozda jer sam neodlucna i nisam spremna na nesto novo. Iznad mene jos lagano tinja lampa koja pusta dasak svjetlosti u ovu tminu. Ona je tu da mi pokaze put, da me skrije od mraka, da mi pruzi nadu i da nisam sama. Ali,ona ne moze odluciti umjesto mene. Ne. To moram sama. Ona ce mi pokazati put do vlaka ako odlucim otputovati.
Cucim i gledam u daljinu. Iz mraka dolazi snop svijetla. Priblizava mi se. Rukama prekrivam lice jer znam sta je ta svijetlost. Dolazi vlak,a ja jos ne znam. Kad bi bar sve moglo stati samo na sekundu, kad bi bar mogla zaviriti u buducnost, kad se bar ne bi toliko bojala. Strah me koci, znam i zato mi je ova odluka tako teska. Vlak samo sto nije stigao, zasljepljuje me njegova svijetlost, misli mi zastaju, tama nestaje. Stao je. Jos imam nekoliko trenutaka da donesem odluku. Hocu li sjesti na vlak ili ostati u tami? Jos ne znam.
Lezimo priljubljeni jedan uz drugog. Gledamo se, mazimo. Znamo da su ovo zadnji trenuci prije nego sto ode. U glavi nam se vrti film. Sve ove 4 godine koje se znamo, sve kroz sta smo skupa prosli, kad smo si madjusobno pomagali, kad smo se tjesili, sve sto smo si ikad ispricali, sve kave i svi izlasci od samog pocetka. Zajedno smo prosli kroz brdo dobrih i losih situacija, svadja i pomirenja. Uvijek smo bili tu jedan za drugog, a sad... Sad smo zarobljeni u trenutku za koji nismo mogli ni sanjati da ce se ikada dogoditi.
Zasto bas sad? Zasto nakon svega sto smo prosli? Znatizelja, mozda utjeha. Oboje smo slomljeni, sami. Iako nikad nismo bili sami jer smo uvijek imali jedno drugo. Ni sami nismo znali sta ce biti poslije ovoga, ali sada znamo. Tek sad smo postali svjesni koliko smo jako povezani i koliko se uopce dobro poznajmo i da nikako ne zelimo izgubiti jedno drugo sto se ni nece dogoditi. Mozda je kilometrima daleko,ali uvijek je tu za mene. Ne znam sta bi bez njega. Stekla sam jos puno frendova i frendica mimo njega,ali nitko nije on. On je nesto nezamijenjivo. On me poznaje bolje od ikog drugog. Moje suze su tekle na njegovom ramenu, moje price sjede u njegovom sjecanju, moje gluposti su u njegovom smijesku, svoju brigu skriva u ocima.
Nakon brdo procitanih prica na temu musko – zenskih prijateljstva uvijek sam govorila da to ne postoji jer uvijek predje u nesto vise,ali sad znam da imam pravog muskog prijatelja i kad bi to preslo u nesto drugo da bi to mogla biti samo komedija bez ljubavi i strasti. Znam da su ovakva prijateljstva jako rijetka i zato mi je jako stalo do toga i cijenim ga vise od iceg drugog. Nikad nisam mislila da bi se ovako nesto moglo dogoditi medju nama,ali nije mi zao. Sad tek znamo koliko nam je prijateljstvo ubiti jako, koliko jedno drugom puno znacimo i uvidjamo pravu vrijednost. Sve sto sam ikad trazila u njemu sam pronasla, sve sto mi je ikad trebalo on mi je pruzio. To je nesto najljepse i najdragocijenije sto imam. On je...moje sve.
P.s. Ovaj post je posvecen mojem najboljem frendu – Marku iz Zagreba bez kojeg ne bi bila ovdje gdje danas jesam i bez kojeg ne bi mogla puno toga prebroditi. On je moje najvece blago.
Nekada davno
u nekoj dalekoj zemlji,
lijepa, nezavisna,
samopouzdana princeza,
naletjela je na žabu dok je sjedila
na obali nezagađene bare,
i zelenoj poljani blizu svog zamka.
razmatrajući ekološka pitanja.
Žaba je uskočila u princezino krilo
i rekla":Elegantna Damo,
ja sam jednom bio naočit princ,
sve dok me zla vještica nije začarala.
Međutim, jedan tvoj poljubac,
će me ponovo pretvoriti u
lijepog i mladog princa, što ja i jesam,
i tada, moja draga, mi ćemo se vjenčati
i osnovati porodicu u tvom zamku
sa mojom majkom,
gdje ćeš mi ti kuhati,
rađati moju djecu, prati moju odjeću,
i pritom
osjećati vječnu zahvalnost i sreću za to."
I te noći,
dok je princeza raskošno večerala
lagano pržene žablje batake
začinjene bijelim vinom
u krem umaku od bijelog luka,
tiho se nasmijala i pomislila:
"Pa ne bih bas rekla"
Nadam se da se muski dio populacije nece naduriti. Znate vi da ja vas volim.
P.s. Sretan Bozic i Novu godinu. Proveselite se, festajte, uzivajte i budite mi dobri.
